Nenad Badovinac: Upoznao sam Vas u Atini na Prvoj International Conference on Digital Media and Orthodox Pastoral Care, 2015. godine (link: DMOPC15). Na konferenciju bio je pozvan Arhimandrit Gavrilo (Vučković) iguman manastira Lepavine, koji je u pravoslavnom svetu bio poznat kao asketski monah sa velikim iskustvom tvorenja Isusove molitve. ali i sa velikim iskustvom u primeni interent misionarenja. Kada smo se otac Gavrilo i ja sreli sa Vama tokom Konferencije, imao sam utisak da se vas dvojica poznajete od ranije. Da li ste poznavali oca Gavrila i možete li mi reći više o vašem susretu sa ocem Gavrilom (Vučkovićem)?Klaus Kennet: Mogu reći nešto o mom ličnom utisku o arhimandritu Gavrilu (Vućkoviću). Inače, već 40 godina držim predavanja, i u tom periodu sreo sam mnoge ljude. Kada srećem ljude poput Svetog Sofronija i oca Gavrila, tada, po daru Božijem koji imam, po određenoj osetljivosti i sposobnosti, mogu osetiti duhovnost kod ljudi. Verujem da to svako oseti na svoj način, i znam da ljudi mogu usavršavati tu sposobnost. Primećujem da kada određene ljude pogledam u oči, ne vidi samo oči, već vidim posebnu vrstu aure oko te osobe. Obojica su bili posebno produhovljene osobe. Isto tako, osim dobrote u ljudima, moguće je videti i zlo u ljudima. Dakle, moguće je sa tom duhovnom sposobnosti primetiti da li se osoba više naginje ka demonskoj strani. Isto tako, moguće je videti dobrodušne osobe, tada kod osobe vidim da je on moj brat, jer prati Hrista, ne prati tradiciju, niti kulturu, niti religiju, već prati Hrista. Za tu osobu više religija nema nikakav značaj. Za takvu osobu postoji Hristovo otkrivenje. Religija je uvek razlog za ratovanje, dok Hristovo otkrivenje znači da vam se Hristos otkrio. U tom momentu u čoveku se religija raspada i ona više nije zanimljiva. Važno mu je samo Hristovo otkrivenje. Tada ta osoba postaje vaš brat ili sestra i osećamo da imamo isti priziv, na istom smo putu ka Hristu. To je nešto posebno. To nazivam zajedništvom.
Svetu Liturgiju je zajedništvo. Šta znači zajedništvo? To znači da postajemo jedno. Sa takvom osobom imamo zajedništvo, čak i kada među nama međusobne formalne komunikacije. Vidite, U zajedništvu sa takvim ljudima, više nismo sami. Imamo ljude pored sebe koji su ratnici za Hrista. Zato sa takvim ljudima osećamo privlačnost. Uz to ide ljubav, koja je privlačna. Isto i u svetu kada se ljudi zaljube, jedni drugima su privlačni. Kao dečak imao sam suprotno iskustvo u Katoličkoj crkvi. Bio sam nateran da moram ići u crkvu. BIlo mi je rečeno, ako ne idem u crkvu, ići ću u pakao. Vidiš, to je najbrži način da pobegneš od crkve. A sada znamo, da je u Zapadnoj Evropi, u Protestantskoj crkvi, sve je u glavi i u mozgu. Ništa nije ostalo u srcu. Zbog toga, rekao bih da Katolička crkva ide ka samouništenju, jer nastavlja sa svojom moći da izaziva strah kod ljudi. Bojiš se sveštenika. Bojiš se Boga. On te stalno kažnjava. Dakle, ljubav tada postaje nešto nedostižno, nešto suprotno.
Bio sam u Indiji sedam godina. Bio sam hinduista i prošao sam puteve mnogih Guru-a. Nakon tih godina, upoznao sam oca Sofronija. Tada sam osećao, kao i kod oca Gavrila (Lepavinskog), kao da više nisam sam, osećao sam ljubav, tada više nema otuđenosti i samoće. Kada sam se poklonio svetim moštima svetog Vasilija u Ostroškom manastiru, tada sam osećao kao da su me njegove ruke zagrlile. Vidiš, u tom trenutku postajemo prijatelji sa svetiteljem. Isti takav osećaj imao sam pored Svetog Spiridona na Krfu. To je ljubav i ta ljubav je privlačna, dok sa druge strane nasuprot ljubavi je moć i ona je odbojna. To je velika greška u Zapadnoj Evropi od raskola koji je bio 1054. godine, kada je hrišćanstvo postalo više intelektualno i izgubilo srce. Hrišćanstvo je postalo nešto logično, analitičko. Oni su pričali o Bogu, dok smo mi u Pravoslavnoj crkvi razgovarali sa Bogom, sa Isusom Hristom. Razgovaramo sa Bogom, ne o Bogu. Ljudi koji to razumeju su privlačni. Inače, zašto su dobri sveštenici okruženi tolikim ljudima? Jer ljudi osećaju da zrače ljubavlju kao sunce svetlošću i toplinom, i to privlači ljude. To je moj cilj, cilj svih nas. Rekao je Sveti Jovan Krstitelj: "Ja moram da se umanjim, a On mora da raste". Dakle, naš stari čovek ili naš ego mora biti sve manji, a Hristos u nama treba da raste. Sveti Apostol Pavle kaže da moramo skinuti starog čoveka sa sebe, treba da ostavimo našu sopstvenu ljubav prema sebi i da obućemo nove haljine Hristove. Moramo se ponovo roditi. Dakle, to je moj odgovor kada sretnem ljude poput Svetog Sofronija i oca Gavrila, osećam da mi je lepo u njihovoj blizini. Tada mogu biti svoj. Ne moraš nositi masku da bi bio u njihovom društvu. To je važno i zato je predivno biti pored takvih ljudi.